Connect with us

Crna Hronika

Klinac iz geta nas napusta zauvijek.

Cak i kosti ce izbacivati ova zemlja iz sebe. Da noge dželata ne gaze po njima.

Published

on

Ova zemlja je toliko prokleta.

Ni kosti njihovog ubijenog sina, Davida Dragicevica, roditelji ne zele da pocivaju u Bosni. Samo ukoliko se stavite u njihov ocaj, mozete osjetiti njihovu bol i jezu. Cak i kosti ce izbacivati ova zemlja iz sebe. Da noge dželata ne gaze po njima.

Moguce da nas je proklela ljepota nestvarnih krajolika. Zemlja gdje snijezni planinski vrhovi bacaju pogled na onaj djelic mora sto se ljubi s nebom.

O ,da. Prokleta smo zemlja. Vjerovatno zbog nestvarnog postojanja divljih rijeka, koje ceznjom teku ka moru. Vjerovatno zbog neba, koje nigdje nije tako blizu zemlji, kao ono u ljetnim nocima nad Mostarom.

Vjerovatno zbog Vrbasa koji prica sanjive price podno tvrdjave Kastel.

Mozda zbog Miljacke koja cuva uspomene na ono Sarajevo iz moga djetinjstva.

Zapitate li se , sta je to sto nas je tako proklelo , da nikad mira , niti srece nije bilo na ovim prostorima?
Jedino su potoci krvi bojili modre rijeke i odnosili tijela necije djece obucene u uniforme pripadnosti.

I u ratu i u miru.

Danas se iz zemlje sunca, mora i neba vade kosti jednog mladica. Ubijenog djecaka s osmjehom rocka.

Klinac iz geta, David Dragicevic i njegove kosti postaju simbol smrti ove zemlje.
Kako li je voljeti jednu zemlju a mrziti tu drzavu, znaju oni koji su otisli iz nje. Volis a moras da odes. Jer znas da nema dalje.

Ne postoji gore prokletstvo od tog sukoba emocija.

Roditelji, Davor i Suzana, mucki ubijenog Davida Dragicevica ne zele da ni kosti njihovog sina pocivaju u Bosni.
Koliku samo jezu osjetiš ulazeći u njihov ocaj .

I kosti ce mrtve izbacivati iz sebe ova zemlja. Da noge dzelata ne gaze po njima.

Gaze nas zive, gaze nas dok smo polumrtvi, gladni, bauljamo po ovoj zemlji bez drzave, koju su vodje nacionalnih stada pretvorile u privatno vlasnistvo. Likvidiraju nasu djecu, bez krivaca, sudjenjai bez ikakve odgovornosti.


Koliko moras biti ogorcen i slomljen da izvadis kosti vlastitog djeteta i pokopas ih iznova. U zapadnoj zemlji. U stranoj zemlji.U zemlji koja nije nasa.


Da mirno spava.

Da prozivis jos jednom posipanje zemlje po kovcegu svog mucki ubijenog djeteta.

Dok politicari spekuliraju sto se krije iza slusaja Dragicevic, nasa se djeca iseljavaju u neke manje lijepe, ali sretne zemlje.

Neki sa koferima u rukama.

Neki u mrtvackim kovcezima…..

IZVOR: BUKA.COM

Advertisement
Comments

Crna Hronika

SAMOHRANA MAJKA INVALID: Sina mi muče godinama jer je siromašan, slomili mu nogu, a u školi tražili da ne prijavim

Jednom prilikom mu je, priča majka, neki dečak slomio nogu, ali su je iz škole “molili da ne prijavi slučaj”.

Published

on

Moj sin nema oca da ga zaštiti, živimo u oskudici i ne mogu da mu priuštim ono što imaju druga deca. Ali, to opet nije razlog da bude meta svojih vršnjaka koji godinama sav bes iskaljuju na njemu – uplašena, ali odlučna da odbrani svoje dete, otvara dušu Dejana Draškić iz Bačke Topole, čiji je sin G. N. (13) žrtva vršnjačkog nasilja.

Iživljavanje dece nad njenim sinom, učenikom šestog razreda, tvrdi, traje godinama. Kulminiralo je pre godinu dana kada su ga trojica dečaka pretukla na igralištu iza bačkotopolske Gimnazije.

– Od početka školovanja trpi nasilje. Promenio je školu 2014, prešao je iz OŠ “Nikola Tesla” u OŠ “Čaki Lajoš”, ali se ni tamo situacija nije promenila. Dok je baka bila živa, išla je u školu da ga brani, ali bez uspeha. Situacija je iz godine u godinu sve gora – priča samohrana majka u invalidskim kolicima, koja pored sina ima još dvoje maloletne dece, devojčicu i dečaka sa Daunovim sindromom. – Šta da kažem, vređali su ga i maltretirali jer nije imao mobilni, zbog čega je iz novina isekao sliku telefona i zalepio je na karton i tako ga nosio u džepu. Na odmore nije išao jer je znao šta ga čeka napolju.

Jednom prilikom mu je, priča majka, neki dečak slomio nogu, ali su je iz škole “molili da ne prijavi slučaj”.

– Rekli su mi da je to dete bilo ogorčeno zbog porodične situacije i bes je iskaljivalo na drugoj deci. Kao majka sam to razumela, obećali su da se neće ponoviti. To se ipak ponovilo od strane druge dece i u drugom obliku – nastavlja Dejana Draškić.

Dete je dolazilo kući u suzama, molilo majku da ne ide u školu. Počeo je da se povlači u sebe i da muca.

– Nisam prijavljivala te slučajeve policiji, odlazila sam u školu i molila ih da reše problem. Sve do prošle godine kada su ga trojica dečaka tako istukla da je ostao bez patike, koje su onda bacili u kontejner – nastavlja Dejana. – Sa njim je na igralištu bila i moja mlađa ćerka, koja je uspela nekako da se otrgne. Otrčala je u obližnju prodavnicu da me nazove. Zbog povreda je završio u Hitnoj pomoći, a tada smo otišli u policiju.

Mesec dana kasnije jedan od dečaka koji su ga pretukli prišao mu je na košarkaškom terenu i pitao ga što ga je prijavio “zbog obične masnice”.

– Moj sin je na to odgovorio da će sud utvrditi kakve su masnice u pitanju, a dečak koji ga je tukao mu je potom rekao da posle suda više neće biti živ – priseća se Dejana.

Iako su se incidenti koji su prijavljeni dogodili prošlog proleća, iz Višeg javnog tužilaštva sredinom prošlog meseca stiglo je obaveštenje da nema elemenata krivičnog dela. Tako će protiv dvojice dečaka koji pretukli G. N. biti podneta prekršajna prijava.

– Kako su mi rekli, prekršajna prijava zastareva posle dve godine, a već je godinu dana prošlo.

Bojim se da će to zastariti i da neće snositi nikakvu sankciju – sleže ramenima majka.

– Moj sin već ima posledice, počeo je da muca isto kao kad mu je umro otac. Celu prošlu godinu nas je posećivao porodični terapeut kako bi mu pomogao da prebrodi sve što mu se dešava.

Želim samo pravdu i da nekako zaštitim svoje dete. Ništa drugo mi ne treba.

VJT: PRIJAVLjEN SAMO JEDAN INCIDENT

U VJT u Subotici kažu da raniji slučajevi nasilja nad maloletnikom nisu prijavljeni.

– Nemamo informacije šta se dešavalo, a postupali smo samo po slučaju koji se desio na igralištu – rekli su nam u VJT.

(Izvor: novosti.rs)

Continue Reading

Crna Hronika

Preminula je Dina, supruga Zorana Radmilovića, žena koja je živela da bi ga volela

Malo je ljudi koje je Srbija volela koliko Zorana Radmilovića – beskrajno talentovanog, svima dragog, glumačku i ljudsku veličinu, kralja humora…

Published

on

FOTO: ANA RADMILOVIĆ / FACEBOOK

publiku, svoje prijatelje, komšije, poznanike… Ali, je više od svih voleo Dinu, svoju suprugu sa kojom je bio do sudnjeg časa, a kojoj je pružio žibvot okupan smehom, toplinom i sigurnošću.

A, danas, 22. januara, čak 34 godine posle njegove smrti, ona – Dina Rutić Radmilović pridružila mu se u večnoj kući. Dina i Zoran bili su svetli primer velike, bezrezervne ljubavi, kakve možda više ne postoje, premda bismo silno voleli da i dalje budemo svedoci istih…

 

Njihova bajka započela je nešto pre 1966. godine, kada su se jedno drugom zavetovali na ljubav do kraja života. Upoznali su se na snimanju TV drame Mome Kapora “Provod”, a Dina – anđeoski lepa, bistra, ljupka, gipkog i skladnog tela, tada već jedna od najpopularnijih beogradskih glumica, bila je očekivano verena.

A, danas, 22. januara, čak 34 godine posle njegove smrti, ona – Dina Rutić Radmilović pridružila mu se u večnoj kući. Dina i Zoran bili su svetli primer velike, bezrezervne ljubavi, kakve možda više ne postoje, premda bismo silno voleli da i dalje budemo svedoci istih…

Njihova bajka započela je nešto pre 1966. godine, kada su se jedno drugom zavetovali na ljubav do kraja života. Upoznali su se na snimanju TV drame Mome Kapora „Provod“, a Dina – anđeoski lepa, bistra, ljupka, gipkog i skladnog tela, tada već jedna od najpopularnijih beogradskih glumica, bila je očekivano verena.

 

Radmilovića to nije omelo da pomisli, ali i izgovori naglas jednog dana dok ju je posmatrao kako ide na fakultet: „Ova mala će biti moja žena!“ Tako i bi – lepa glumica raskinula je veridbu i poklonila svoju ljubav i poverenje neprevaziđenom šarmeru, prešavši iz ogromnog, luksuznog roditeljskog stana u njegovu mansardu.

Ispostavilo se da su bili savršen spoj, oboje su bili vedri, duhoviti, tolerantni, skromni i vezivala ih je beskrajna duhovna bliskost. Radmilovići su bili skromni i jednostavni, slava ih nije promenila, a trudili su se da posao ne nose kući i da u svom domu budu usmereni samo jedno na drugo.

„Ja imam svega dovoljno-govorio je Zoran- i meni je lako da tako živim“, govorio je svojevremeno čuveni glumac.

Njihovu sreću upotpunilo je rođenje ćerke Ana, koja je odnos ova dva umetnika dodatno obogatila i učvrstila. Zoran je uživao u ulozi oca, do te mere da je pisao dnevnik o odrastanju svoje ćerke, a trudio se da njen detinji mozak nauči da funkcioniše po princpima mašte i sanjarenja.

 

Porodica je često bila na okupu, i svo slobodno vreme provodili su zajedno ne štedeći bliskost i ljubav. U svom duhu rekao je kako ne razume šta će ljudima veliki stanovi u kojem svako ima svoj prostor – porodica je tu da bi bila zajedno. Ovu veliku sreću prekinula je prerana Zoranova smrt, nakon čega se Dina povukla iz javnosti i posvetila brizi o Ani, uloživši sve svoje snage da je vaspitava i Zoranovom duhu i da ne dozvoli da sećanje na njega zamre. Dina nikada nije uspela, premda je pitanje i da li je želela, da izgradi novi životni put.

„Zoran je Dini praktično umro na rukama. Bilo mi je strašno. Prvo sam mislila da me lažu. Bila sam ljuta na nju, pa na njega. Mislila sam da me je izdao, da ne može da se ostavlja tako. I dan-danas možda ne mogu da se pomirim sa tim da ga nema“, rekla je svojevremno Ana Radmilović, koja baš kao i njena majka nikada nije kogla da prevaziđe očevu smrt.

Dina je uprkos teškom životnom udarcu uspela da od Ane napravi sjajnog čoveka – nekog ko je slavio jednostavnost života i imao radost kao zvezdu vodilju, i ko je svojim divnim rečima oplemenio domaću književnu scenu. Nažalost, i sama Ana otišla je prerano – preminula je u 43. godini u februaru 2017.

Dina Rutić Radmilović imala je tu nesreću da za života sahrani dve svoje najveće ljubavi – supruga i ćerku, ali joj je sudbina podarila istu količinu sreće – retke su žene koje su bile voljene onoliko koliko je to ona.

Počivaj u miru Dina, Zoran te čeka raširenih ruku.

Continue Reading

Crna Hronika

Nešto tu ne štima: Može li muž devet mjeseci da ne primijeti da mu žena nije trudna?!

Published

on

Da nešto u cijeloj priči, ipak, ne štima postalo je jasno nakon ispovijesti Merhunisinog supruga Muhameda Dedića, u kojoj javnost uvjerava da ništa nije znao i da je “doživio traumu kada je čuo šta je sve njegova žena uradila”

Merhunisi Dedić Općinski sud u Sarajevu odredio je mjesec dana pritvora zbog otmice bebe u Hadžićima, slučaja koji je odjeknuo u cijeloj Bosni i Hercegovini i nakon kojeg u javnost izlaze razne i nevjerovatne priče, piše “Depo“.

Prema policijskom saopštenju, ova 28-godišnja žena iz okoline Visokog priznala je da je prethodno isplanirala, a potom i izvršila otmicu bebe stare tek 10 dana. Na koji način je to uradila, javnost je više puta mogla čuti.

U policiji je priznala i da je svom suprugu Muhamedu lagala da je trudna te da je zbog toga odlazila na preglede na GAK, gdje je upoznala i majku otete bebe, Lejlu Ismailovski.

No, sve to (možda) i jeste tačno, ali u zraku ostaje pitanje – kako je muž mogao da tokom devet mjeseci ne vidi da mu supruga nije trudna?!

Da nešto u cijeloj priči, ipak, ne štima postalo je jasno nakon ispovijesti koju je Merhunisin suprug Muhamed Dedić dao za Radiosarajevo.ba, a u kojoj javnost uvjerava da ništa nije znao i da je “doživio traumu kada je čuo šta je sve njegova žena uradila”.

Zaista je teško povjerovati u priču da žena s kojom je živio u zajednici sa svojim roditeljima, kraj svih njih, mjesecima lažira trudnički stomak, pa ode da se porodi, a potom mjesec dana laže kako su bebe dobro, ali ih ne mogu vidjeti… I svi se ponašaju kao da je sve posve normalno i uredu, a onda odjednom šok!

– Sa ocem Šerifom sam joj išao u posjete, nosili joj hranu, sokove, kolače… Dočekivala nas je ispred bolnice, kod “Klasove” prodavnice. Govorila nam je da se odlično osjeća, da su bebe super i da čeka dozvolu ljekara da uskoro može doći kući u Godušu. Sve vrijeme nas je lagala i izmišljala da je u bolnici – ispričao je Muhamed u svojoj ispovijesti.

Njegovu priču podržao je i otac koji je dodao da su on i supruga Merhunisu prihvatili kao da je njihovo dijete.

– Primili smo je, ugađali im. Bili smo presretni kada smo čuli da ćemo postati dedo i nana blizanaca. Ona nam je prije godinu kazala da će roditi muško i žensko dijete. Jedva smo čekali da blizanci dođu, čak smo i sobu opremili sa dva krevetića. Šta nam ovo uradi familiji? – zapitao se Šerif Dedić.

Njegova supruga, Muhamedova majka, ubacila je tek kratko:

– Govori, sine, samo istinu, čuvaj obraz porodice!

Da apsurd bude potpun potrudile su se komšije koje su ispričale i da je Muhamed, kada je prošlog mjeseca saznao da će postati otac blizanaca, u lokalnoj kafani otvorio račun i šefu objekta kazao da cijelo naselje može piti bezalkoholna pića i jesti kolače na njegov račun te da će on podmiriti sve troškove.

Nakon svega, Merhunisu Dedić u porodičnoj kući, a vjerovatno ni u selu Goduša, više niko ne želi očima vidjeti, jer ono što je učinila ničim se ne može (o)pravdati. Međutim, istraga koja slijedi trebala bi otkriti i čitavu pozadinu ovog slučaja koji je ovu ženu doveo u situaciju da lažira i trudnoću i porod, te posegne za otmicom tuđeg djeteta. Kao i kako je moguće da niko iz njenog bliskog okruženja nije baš ništa primijetio, uključujući i supruga! I da li je to uopće istina?!

Continue Reading

Trazi

Advertisement

Facebook

Advertisement
Advertisement

NAJČITANIJE